Ispuni svoj papir uzdasima srca!

Kao da je našao i poznao nešto znano i davno izgubljeno...

Ivo Andrić — Autor odlomciicitati @ 17:37
Kao da je nasao i poznao nesto znano i davno izgubljeno, kajmakam je zastao pred tom lepotom. Zagasita belina koze sakrivala je potpuno mocni krvotok, i samo se u ostroj crti, naglo, bez najmanjeg prelaza, prelamala u tamnu rumen usana ili se polako pretvarala u jedva primetno rumenilo oko nokata i oko uha. Celo to veliko skladno telo, svecano u svom miru, sporo u pokretima kao da je zamisljeno samo o sebi, bez zelje i potrebe da se ravna prema drugima, kao bogata carevina: dovoljna sama sebi, nema sta da sakriva i nema potrebe da ma sta pokazuje, zivi u cutanju i prezire tudju potrebu za govorom…


Kad bi leći bilo isto što i zaspati...

Ivo Andrić — Autor odlomciicitati @ 17:35
Ah, kad bi leci bilo isto sto i zaspati, zivot ne bi bio ovo sto jeste: smrt bez mira i izvesnosti. Dalji i nedostizniji od najveceg blaga najsmelijeg svetskog rekorda, san je lezao negde u daljini okean sna, a ja sam ginuo za jednom jedinom kapi njegovom. Zasptii,spavati snom bez snova mrtvim snom kom nema ni kofera, ni placa, ni zenske kose, ni zena, stvarnih ni avetinjskih!


Nisam mogao...

Pol Oster — Autor odlomciicitati @ 17:26
“Nesto je trebalo da se desi, ali sam bio isuvise preplasen da bih o tome razmisljao: osecao sam da, ako dopustim sebi da se ponadam, sve ce se rasprsiti pre nego sto uopste pocne da poprima svoj oblik. A onda je Kiti postala veoma cutljiva i dvadesetak sekundi nista nije rekla. Nastavio sam da se bakcem po kuhinji, otvarao sam i zatvarao frizider, vadio solje i kasike, sipao mleko u bokal, i tome slicno. Na trenutak sam joj okrenuo ledja i pre nego sto sam postao toga svestan, ona je ustala s kreveta i usla u kuhinju. Bez reci se prisunjala iza mene, obgrlila me oko struka i naslonila glavu na moja ledja.
“Ko je to?” rekoh pretvarajuci se da ne znam.
“Zena-zmaj”, odgovorila je Kiti. “Dosla je da te ukrade.”
Uhvatio sam je za ruke pokusavajuci da ne zadrhtim kada sam osetio kako su meke. “Cini mi se da me je vec ukrala”, kazao sam.
Nastala je kratka pauza, a onda me je stegnula jos jace. “Ja se tebi ipak malo dopadam, zar ne?”
“Vise nego malo. Znas i sama. Mnogo vise nego malo.”
“Nista ja ne znam. Suvise dugo cekam da bih znala bilo sta.”
Citava ta scena bila je nekako imaginarna. Znao sam da je stvarna, ali u isto vreme, bila je bolja od stvarnosti, mnogo bliza projekciji stvarnosti koju sam prizeljkivao od bilo cega drugoga sto sam dotad iskusio. Moje zelje bile su veoma jake, zapravo bile su ogromne, ali samo zahvaljujuci Kiti dobile su priliku da se ispolje. Sve je zavisilo od njenih reakcija, od suptilnih podsticaja i vestine njenih pokreta, od toga sto nije oklevala. Kiti se nije plasila sebe, i zivela je u svom telu bez stida i nedoumica. Mozda je to sto se bavila plesom imalo neke veze s tim, ali pre mi se cini da je bilo obrnuto. To sto je uzivala u svom telu omogucavalo joj je da se bavi plesom.
Nekoliko sati smo, pod bledim popodnevnim svetlom vodili ljubav u Zimerovom stanu. Bez ikakve sumnje, to je nesto sto nikada necu zaboraviti, i verujem da je to ono sto je u meni konacno dovelo do promene. Ne mislim samo na seks ili na permutacije zelje, vec pre na dramaticno rusenje unutrasnjih zidova, na zemljotres u sredistu moje samoce. Toliko sam se bio navikao na cinjenicu da sam sam, da nisam ni pomislio da bi mi se tako nesto moglo desiti. Podvrgao sam sebe odredjenom nacinu zivota, a onda se, iz meni potpuno nepoznatih razloga, ova lepa Kineskinja nasla preda mnom, spustila se kao andjeo s nekog drugog sveta. Nisam mogao da se ne zaljubim u nju, nisam mogao da ne budem zanesen samom cinjenicom da postoji.”


Onaj Drugi i JA...

Paulo Coelho — Autor odlomciicitati @ 16:45
Kad su ga upitali za razlog tako naglog uspeha, objasnjava da je pre nekoliko dana ziveo kao Drugi.
Ko je drugi? – pitaju
“Drugi je ono sto su me naucili da budem ali sto nisam ja. Drugi veruje da je covekova obaveza da provede citav zivot zaokupljen brigom kako da ustedi novac da ne bi umro od gladi kad bude ostario. Toliko razmislja i tolike planove kroji, da otkriva da je ziv tek kada su njegovi zemaljski dani pri kraju. Ali tada je vec suvise kasno”.
A ko si onda ti?
“Ja sam ono sto bilo ko od nas jeste, ukoliko slusa svoje srce. Osoba koja se divi tajni zivota, koja je otvorena za sva cudesa, koja se raduje i odusevljava onim sto radi. Jedino sto mi Drugi, iz straha da se ne razocaram, nije dozvoljavao da se razmahnem.
Ali postoji patnja – kazu prisutni
“Postoje porazi. Ali njih niko ne moze da izbegne. Zato je bolje da izgubite nekoliko bitaka u borbi za svoje snove nego da budete porazeni, a da pritom cak i ne znate za sta ste se borili.
To je sve? – pitaju ljudi u kafani
“Jeste. Kad sam to otkrio, probudio sam se s cvrstom odlukom sa budem onakav kakav sam oduvek zeleo da budem. Drugi je ostao tamo, u mojoj sobi, da me gleda, ali nisam ga vise pustao da udje, da me primora da mislim na buducnost”...


Ne znam koliko sam tako ležao...

Umberto Eko — Autor odlomciicitati @ 16:35
„Ne znam koliko sam tako ležao, devojkom kraj sebe. Samo je jednom rukom neprestano ovlaš doticala sada već preznijano telo. U meni je nešto likovalo, a to nije bio spokoj, nego nešto poput poslednjih plamsaja zapretene žeravice, od vatre što nikako da zgasne pod pepelom premda je oganj već posustao. Ne bih oklevao da blaženim nazovem onoga kome bi bilo dato da oseti nešto slično (mrmljao sam kao u snu), makar i retko, u ovom životu (doista, osetio sam to jedino taj put), i u letu, u magnovenju. Kao da se više ne postoji, više uopšte ne osećati sebe, biti stišan, bezmalo uništen, a da neki smrtnik (govorio sam sebi) uzmogne da u magnovenju i u letu okusi ono što sam ja okusio, odmah bi stao da zlobno gleda na ovaj opaki svet, potresla bi ga zlost svakodnevice, osetio bi težinu smrtnog tela…“


Kraj...

Siniša Dedeić — Autor odlomciicitati @ 16:32
Kraj. Nema dalje. Uradio sam sve što sam mogao ili stigao da uradim.
Prvo sam sahranio iluzije. Onda ideje, pa ambicije. Zatim emocije i motive. Ostala mi je još nada.
Još nju da zaceprkam, pa da mirno napustim bojište.
Ali, kažu da ona umire poslednja. Ipak, nestace koji tren pre mene. Makar truncic vremena.
A onda cu i nju da pokopam i da okoncam zapoceto. Ne bih voleo da ostavim nešto nedovršeno.
Osetio bih se poraženim.


Tako obično biva...

Ivo Andrić — Autor odlomciicitati @ 16:27
Tako obicno biva. Oni koje želimo da vidimo ne dolaze nam u casovima kad na njih mislimo i kad ih najviše ocekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih. I našoj radosti zbog ponovnog videnja treba tada malo vremena da se digne sa dna, gdje je potisnuta, i pojavi na površini.
I tu je kraj. Nema više niceg. Samo grob medu nevidljivim fratarskim grobovima, izgubljen poput pahuljice u visokom snijegu što se širi kao okean i sve pretvara u hladnu pustinju bez imena i znaka. Nema više ni price ni pricanja. Kao da nema ni svijeta zbog kojeg vrijedi gledati, hodati i disati. Nema Stambola ni Proklete avlije. Nema ni mladica iz Smirne koji je umro još prije smrti, onda kada je pomislio da je, da bi mogao biti nesrecni sultanov brat Džem. Ni jadnog Haima. Ni crne Akre. Ni ljudskih zala, ni nade i otpora koji ih uvijek prate. Niceg nema. Samo snijeg i prosta cinjenica da se umire i odlazi pod zemlju.


Oslobodio se!

Ivo Andrić — Autor odlomciicitati @ 16:07
“Kad sam cuo da je umro, rekao sam u sebi: Oslobodio se!. Jer, ja sam ga dobro poznavao. Kod onih koji su ga poznavali slabo ili nikako, važio je kao vešt i snalažljiv covek, licemer i mudrica, a u stvari je bio neveža, smetenjak, koji zsataje na svakom koraku i okleva pred svakom odlukom, a kad se jednom odluci na nešto, izabere obicno najgore rešenje, i izvodi ga sporo i nespretno. Stvar je bila u tome što se on pred ljudima pravio hladnokrvnim i oštroumnim, isto kao što se zaista pametni i odlucni ljudi cesto prave neprakticnim sanjalicama. Ko bi ga video oanko sabrana, mirna i zamišljena, pomislio bi da on hladno i svesno sada razmišlja najkraci i najbolji put do cilja, a u stvari, on je u takvim trenucima obicno mislio o zadovoljenju svojih grubih culnih prohteva ili sitnih i samoživih ambicija i sujeta, a vrlo cesto samo o besmislu i bezvrednosti svih ljudskih ciljeva i napora. Frivolan duh i slab covek, koji nije poznavao ni sebe ni svet oko sebe i koji je organski bio nesposoban za ma kakav napredak u tom pogledu. Živeo je u zabludi o sebi nesvesno je varao i izneveravao sve one koji bi pokušali da se oslone na njega. I to ne zbog neke svoje lažljivosti ili zloce, nego jer se i sam varao. Bio je doživotni rob seksa i sujete, a bojao se i stide osvega što bi za zadovoljenje tih svojih strasti ipreduzimao. Ukratko, bio je covek koji mira ne nalazi dok god je živ, nego valjda posle smrti. Valjda. A to što je cesto izgledalo drukcije, cinilo je stvar samo još težom i gorom po njega i po ljude oko njega”.


On je čovek koji govori ljudima

William Wordsworth — Autor odlomciicitati @ 15:59
On je covek koji govori ljudima; covek, istina, obdaren zivljim senzibilitetom, vecim entuzijazmom i neznoscu, raspolaze vecim poznavanjem ljudske prirode, i ima obuhvatniju dusu nego sto se moze pretpostaviti da su prosecne duse u ljudskom rodu; to je covek zadovoljan svojim licnim strastima i voljom, i raduje se vise no ostali ljudi zivotnom duhu koji je u njemu; on uziva u kontemplaciji slicnih teznji i strasti koje se manifestuju u zbivanjima sveta, i obicno oseca nagon da ih stvara i onde gde ih ne moze naci. Pored ovih osobina, on ima jos jednu sposobnost: da odsutne stvari uticu na njega kao da su prisutne vise nego na ostale ljude; sposobnost da u sebi docara strasti koje su zaista daleko od toga da budu iste kao one koje proizilaze iz stvarnih dogadjaja, a koje medjutim ( narocito u onim delovima opste simpatije koji raduju i vesele) mnogo vise lice na strasti koje dolaze od stvarnih dogadjaja nego li ista sto su ljudi, samo svojim sopstvenim umom, navikli da osecaju u sebi;- otuda, a i iz prakse, to je covek koji je stekao vecu spremnost i moc izrazavanja onoga sto misli i oseca, a narocito onih misli i osecanja, koja se po njegovom licnom izboru, ili prema strukturi njegovog sopstvenog uma, radjaju u njemu bez neposrednog spoljnjeg uzbudjenja.”


Vatru treba preneti dalje , ne sme zavladati mrak…

Nada Marinković — Autor odlomciicitati @ 15:56
“…Bilo je lepo slediti svoj put, ne izneveriti…Baciti se preko neba kao duga , zasijati u tami kao munja…U sekundi trajanja obaviti nesto , ne sasvim obicno ; jer zasto se , inace , zivi ? Secao se tih zanosa. Nece ih izdati. Secao se strasti s kojom se predavao svemu sto je radio. Ne, nece izdati.Voleo je tog decaka u magli pred sobom, daleko iza sebe. Voleo ga je kao najdrazu knjigu, kao najsvetliju uspomenu. Ta uspomena je bila plamicak sto je goreo u njemu, i drzao ga. Mozda je njega stosta izdalo , mozda , ali on – on nikada nece izdati ono sto u sebi i drugima najvise postuje – nagon za uspravnim. Mora se verovati. Mora postojati razlog za ucinjeno. Vatru treba preneti dalje , ne sme zavladati mrak…”


Bio jednom jedan ljubavnik koji je voleo bez nade...

Herman Hese — Autor odlomciicitati @ 15:40
Bio jednom jedan ljubavnik koji je voleo bez nade. Sasvim se povukao u svoju dušu i mislio je da će sagoreti od ljubavi. Svet je za njega bio izgubljen, nije više gledao plavo nebo i zelenu šumu, potok mu nije više žuborio, harfa mu nije zvučala, sve je bilo potonulo, i on je postao siromašan i jadan. Ali njegova ljubav je rasla, i on je kudikamo više želeo da umre i propadne nego da se odrekne lepe žene koju je voleo. Tad je osetio kako je ljubav sažegla u njemu sve drugo, pa je postala silna i vukla i vukla, i lepa žena je morala poći za njom; došla je, a on je stajao raširenih ruku da je privuče sebi. Ali kad je stala pred njega, bila se sasvim preobrazila, i on je s jezom osetio i video da je sebi privukao sav izgubljeni svet. Ona je stajala pred njim i predala mu se, a nebo i šuma i potok, sve mu je to u novim bojama dolazilo u susret, sveže i divno, pripadalo je njemu, govorilo je njegovim jezikom. I umesto da pridobije samo jednu ženu, on je držao ceo svet na grudima, i svaka zvezda sa neba žarila se u njemu i iskrila slast kroz njegovu dušu. – Voleo je i pri tom našao sebe samog. A većina voli da bi pri tom sebe izgubila.


Pomislio sam da vreme nije samo reka...

Jens Kristijan Grendal — Autor odlomciicitati @ 15:35
“Pomislio sam da vreme nije samo reka, koja se neprestano izliva iz korita, tako da covek mora da beži, dok ona plavi sve iza njegovih ledja, da ne mora da beži u buducnost, praznih ruku, bez icega, dok mu reka briše tragove sa svakim korakom, neprestano, kada iz jedne sekunde ulazi u drugu. Samo naša beznadežna uskladjenost, umor cula, nestvarna snaga secanja i navika, koja nas štiti, vidi to nepoznato u ocima kada ih otvorimo ujutru, izbaceni talasima na obalu još jednog nepoznatog dana. Svakog jutra stupamo na nepoznato mesto, i ostaju nam samo slaba i prevrtljiva secanja, koja nam govore ko bismo mogli da budemo. Nepovezana, pohabava secanja, koja više ne prave razliku izmedu sveta kroz koji smo usput prošli i senki koje je on bacio na izbušenu vetrovitu glavu, dok smo bežali napred, sve dalje. Ponekad savladamo strah od spoticanja i okrecemo se da pogledamo poslednji put, jer ne razumemo to nepoznato što nam ide u susret, i reci kojima cemo ga nazvati, ipak ce biti beznadežno neadekvatne, i tako bežimo od razaranja vremena, unazad, dok ne postanemo ništa drugo do prica koja govori o svemu što smo propustili…”


Ne mogu da raspletem naše prve godine...

Jens Kristijan Grendal — Autor odlomciicitati @ 15:30
“Ne mogu da raspletem naše prve godine, ne mogu da razlikujem jednu od druge. Cak i kad raspredem godine na dugacke konce price, i mada se moja prica prilicno savija napred i nazad izmedju onda i sada, postoji razlika izmedju konca i klupka. Iako je klupko napravljeno od istog konca, to samo po sebi nije prica. To je samo masivna kugla stisnutih dana i mesta koji se medjusobno pokrivaju, tako da su oni iznutra vec odavno nestali u mekoj tami klupka. Kako postepeno odmotavam konac na svetlost dana, klupko se sve više smanjuje i gubi na težini, sve dok ne ostane samo bestežinska linija price, dugacak niz povezanih tacaka na liniji koje se uvrcu i okrecu u krug u mom pokušaju da protumacim godine sa svojim skretanjima i komplikacijama, godine koje se okrecu oko sebe u skladu sa zemljinom vecitom rotacijom ponavljanja i promena. Cudno je kako covek uvek govori o vremenu kao da se nalazi na nekom mestu gde se krece napred-nazad. Možda zaista i jeste mesto, mesto u kojem svi dani i sati postoje jedni pored drugih, možda covek prica svoju pricu da bi pronašao put kroz lavirint secanja na trenutke razdvojene zaboravom. Ali, postoji više puteva kroz njegove iskrivljene putanje, i ako covek krene jednim putem, bice odsecen od svih ostalih. Covek se krece u lavirintu dok odmotava svoje klupko, i kada ono nestane, ostaje mu samo jedan kraj konca da se za njega drži. Polako se vraca, po svom tragu. Ponekad cuje glasove iza tankih zidova tame, ponekad ugleda treptaj svetlosti gde je pomislio da je samo zid, ali se drži traga, uplašen da ce izgubiti nit i zalutati.”


Nežnost je postojala

Jens Kristijan Grendal — Autor odlomciicitati @ 15:24
Nežnost je postojala, nacin na koji su njena usta i njena koža, same od sebe, prizivale moje usne i ruke, postojala je stara prisnost, da samo ležimo jedno pored drugog i dišemo dok se napolju smrkava. Ta nežnost se uvukla sama od sebe i postojala je, bez obzira šta sam u tom trenutku mislio o njoj, o nama.
Moji dlanovi su poznavali svako udubljenje na njenom telu, svako ispupcenje, kao da su se tokom godina oblikovali medjusobno, njeno telo i moje ruke, njene ruke i moje telo. Moji dodiri su više bili kao neshvatljive, ali neosporne cinjenice, nego što su bila pitanja koja su cekala odgovor. Bilo je svejedno zašto volimo, kada smo vodili ljubav.
Nisam mogao da znam koliko je mnogo, ili malo, ona znala, i ja više ni sam nisam znao šta mislim o svemu tome što se desilo i svemu što se pomerilo u meni, usput, tokom godina, moje vecito, vrtoglavo ljuljanje izme?u sumnje i umirivanja, izmedju pitanja bez odgovora i uvenulih nada.
Možda je ona, kao i ja, otkrila da putevi i lica nisu ništa znacili sami po sebi, putevi koji se granaju ka nepoznatom, lica koja nam dolaze u susret, sa svojim nepoznatim pogledima, gde covek može da bude ko god hoce.
Možda je i ona morala da prizna da u pocetku nema nikakvog znacaja kojim putem krenemo i ko ga prati, jer je našoj ljubavi svejedno koga voli, samo ako može slobodno da se krece po tragovima koje ostavlja, kroz oci koje zadržava svojim pogledom dok hoda.
Možda je i ona razumela da nam prica ne dolazi na tanjiru, da moramo da je pricamo sami i da nam prica postaje poznata tek kad se isprica.
Da ne možemo nikada unapred da znamo šta znaci i koliko. Da prica mora da se prica dan za danom, korak po korak, bilo da je pricamo oklevajuci ili odlucno, uverljivo ili sumnjicavo.
Ipak je i ona oklevala, i ona je zastala da se zapita da li je zalutala, zar nije dozvolila da bude ponesena slucajnim granama, tokom godina u rukama pogrešnog coveka, rastrgnuta slepom željom svoje ljubavi, da stremi onome cemu je utabala put svojim strpljivim koracima.


A sunce izlazi...

Ernest Hemingway — Autor odlomciicitati @ 15:20
-Ne diraj me – rekla je. – Molim te, nemoj me dirati.
-Što je?
-Ne mogu to podnijeti.
-Ah, Brett.
-Nemoj. Moraš znati kako mi je. Ne mogu podnijeti, i to ti je. Ah, dragi. Molim te, shvati!
-Zar me ne voliš?
-Da te ne volim? Naprosto se sva rastapam kad me dotakneš.
-Zar mi tu ne možemo ama baš ništa?
Sad se opet uspravila. Obgrlio sam je i ona se na mene naslonila i bili smo posve mirni. Gledala me u oci onako kako samo ona zna gledati, tako da se covjek mora pitati da li ona zapravo išta vidi vlastitim ocima. To su oci, koje bi gledale i dalje nakon što sve druge oci na svijetu prestanu gledati. Gledala je kao da na svijetu nema nicega što ona ne bi jednako ovako gledala, a zapravo toliko se stvari bojala.
- I zbilja ne možemo napraviti ništa – rekao sam.
-Ne znam – rekla je ona. – Ne bih nikako htjela da opet jednom prodem kroz citav onaj pakao.
-Bolje da se držimo daleko jedno od drugog.
-Ali, dragi, moram te vidjeti. Nije to sve što ti možeš.
-Nije, ali uvijek tako nekako ispadne.
-Ja sam zato kriva. Mi uvijek skupo placamo sve što radimo.
Citavo to vrijeme gleda me u oci. Njene su oci imale razlicite dubine; katkad su djelovale savršeno plošno. Sada se moglo gledati u njih do dna.


Powered by blog.rs